aloneinthedark

Evo me...nastavljam....

Ne znam je li itko ocekivao da cu ponovno poceti pisati. Ako je kome uopce bilo stalo da nastavim. Ali nisma tek tako mogla ostaviti ovaj blog jer mi je prirastao srcu i ovo je nesto sto zelim raditi. Nisam cijel ljeto objavljivala, znam, ali prvo su tu bili ispiti, pa ljeto u kojem je krenulo sve krivo sto je moglo. A bez jedne osobe ne bih ga prezivjela.
Iako sam jednu vecinu ovog posta vec objavila, ovaj put ga posvecujem Vrlom starom svijetu koji je u pretproslom komentaru pitao kako, zasto nastaje te je li rezanje neka ovisnost. Dakle, malo objasnjenje (oprostite ako se ponavljam, ali ima nekih novih stvari):

Sto je SI?
SI je mehanizam pomocu kojeg se ljudi nose s odredjenim problemima. Oni se ozljedjuju da bi se mogli nositi s emocionalnim problemima ili da pobjegnu od osjecaja tuposti. To je nacin da se pobjegne od vrlo teskih problema koji se nakupljaju u osobi i pokazatelj je da nesto nije u redu.

Cini se da i ja spadam u ovu grupu koji su se rezali jer nisu svoje emocionalne probleme rjesavali rezanjem jer nisu mogli nikako drugacije ih izraziti. A problemi se samo nagomilavaju, drzis ih unutra, strah te ikome reci jer ce pobjeci od tebe, i dodje ti trenutak kada svu tu bol ne mozes vise drzati u sebi i samo se zarezes te se osjecas kao da svi problemi nestaju.

Sto nije SI?
Osoba koja to radi nije pozer, ne trazi paznju drugih i ne pokusava se ubiti te izgledati cool. SI je prikriveno ponasanje.

Najvise mrzim kada se ljudi rezu jer je to sada ''u trendu'' te misle da ce tako izgledati cool i svima ce se moci hvaliti. A jos manje ih razumijem jer ne znam kako netko tako ozbiljan problem moze shvatiti tako neozbiljno. I upravo zbog takvih kretena, oni koji se mozda i misle potraziti pomoc ne usude se jer misle da ce ih proglasiti pozerima.

Zasto ljudi prakticiraju SI?

Si se obicno moze svrstati u 3 kategorije i ako postoje samo one, niije svaka epizoda SI ista i razlozi se mogu ispreplitati.
1. Ljudi koji nisu navikli da razgovaraju o tome kako se osjecaju ili su previse uplaseni da kazu nekome sto se dogadja (obicno se tu radi o zlostavljanim osobama), a isto tako dogadja im se toliko osjecaja odjednom da ne mogu razmsiljati ispravno i SI je jedan od mehanizama da smanje osjecaj napetosti.
2. SI mozda ljud pokazuju drugima da nesto nije u redu.
3. Ponekad SI moze biti kazna ili pokusaj uspostavljanja kontrole. Osobe se osjecaju kao da su ucinili nesto lose i da zasluzuju kaznu koja je jaca od one mentalne. Takodjer, mogu se osjecati kao da im je zivot izvan kontrole i jedino nad cim imaju kontrola je SI, a to im nitko ne moze oduzeti (a druge stvari mogu).

Moji razlozi su bili kombinaciji prvog i treceg. Drugi nije jer sam to skrivala i nitko nije vidio niti sam to zeljela. Znam da ovaj drugi razlog moze izgledati kao da je osoba pozer, ali nesto sto ih razliku je od pozera je to sto se oni ne hvale svojim ranama.
Nisam imala osjecaj da imam prijatelje ili netko da me podupre i s kim mogu razgovarati te mi se cinilo da jedini prijatelj (koliko god to mozda zvucalo ludo) je zilet. A nakon nekog vremena, kada bi se sve sleglo, pojavilo bi se toliko osjecaja koje nikako nisam mogla kontrolirati (osjecaj srama, recimo) te mi se cinilo da mi je zivot izvan kontrole te bih se opet rezala.

Osjecaji prije SI

ljutnja, nemir, frustracija-osoba se osjeca veoma napeto
Nisko samopostovanje- osjecaj krivnje, lose raspolozenje, osjecaj mrznje prema samom sebi i potreba da se samog sebe kazni
Depresivan, tuzan, nesretan
Kontrola- osjecaj da je SI jedina stvar nad kojim osoba ima kontrolu
Osjecaj praznine, osjecaj kao da osoba ne osjeca nista, prazno, nerealno- ovo mozda znaci da osoba treba krv i osjecaj boli da se osjeca zivom

Kada sam prvi put procitala knjigu koja sve ovo opisuje nisam mogla vjerovati da je netko uspio sazeti sve ono sto sam osjecala, sve one praznine koje je trebalo popuniti i osjecaj kontrole koji sam htjela postici. Kada sam ovo procitala bilo mi je lakse jer sam uvijek prije mislila da sam sama u svemu ovome, a ovo mi je pokazalo da je toliko ljudi, ša barem preko papira, uz mene.

I na kraju...mali upitnik koji se popuni te tako bude lakse identificirati osjecaje prije i poslije SI. Mnogi ljudi s kojim sam se dopisivala kazu da ne znaju sto osjecaju, zasto se rezu i koji svi osjecaji ih dovode do SI. I zato...
1) Zasto vam dolazi nagon za rezanjem?
2) Postoji li neki drugi nacin za nosenje s problemima?
3) Koje alternative ste pokusali?
4) Kako cete se osjecati nakon sto se ozlijedite?
5) Da li jos osjecate nagin za ozljedjivanjem?

Kada si sve odgovorio pogledaj da li ima nekog uzorka u odgovorima- razlog za rezanjem, alternative,...

Pitanja nakon SI
1) Zasto ste se rezali?
2) Sto ste upotrijebili da se ozlijedite?
3) Jeste li ocistili ranu?
4) Kako ste se osjecali tijekom rezanja?
5) Kako se sada osjecate?
6) Da li vam je rezanje pomoglo?

Mozda se ova pitanja cine naivna i glupa, ali se u knjizi navode kao ona koja psiholog pita tijekom razgovora ili, kao sto se jednoj curi dogodilo, dao joj je tablicu da upisuje sve osjecaje tijekom dana, i najvaznije, one prije, za vrijeme i nakon rezanja.

Ovaj post nema veze s nicim, izbrisat cu ga sljedeci tjedan. Samo sam htjela reci da odlazim na put na 6 dana i da cu cim se vratim napisati neke mailove i ostaviti komentare, ne bih htjela da mislite da mi nije stalo. Dakle, Muhice moja, pisem ti mail cim se vratim :) Vrli stari svijet-hvala na komentaru i cim se vratim pisem ti komentar. Liar-nadam se da ces jednom smoci snage ostaviti link bloga.
Cim se vratim, pisem vam svima komentare i novi post.

Ovaj post ce biti posvecen pismu jedne nepoznate autorice koja ga je napisala kao opomenu ljudima koji razmisljaju o tome da naprave svoj prvi rez. Moze posluziti i onima koji se vec rezu da mozda razmisle o svemu. Mozda ih nece natjerati da se prestanu rezati, ali mozda ih natjera da razmisle. A za one koji prestaju, ustrajat ce, nadam se, u svojoj odluci. Moram upozoriti da pismo moze biti triggering (sorry, ne znam na hrvatskom) tako da ga procitajte samo ako ste trenutacno negdje na sigurnom i niste pomisljali na rezanje prije citanja posta.
Ja sam se tresla dok sam citala ovo pismo jer, iako sam ga dobila tek puno kasnije nakon sto sam se prestala rezati, sve mi se vratilo i prisjetila sam se kako je zapravo veci dio pisma istinit bio za mene: od toga da se 2 reza pretvorilo u 10, pranje vlastite odjece, bojala sam se ako su me drugi ljudi dotakli, mislila sam da svi sve znaju. A jos i dan danas ponekad se uhvatim kako druge ljude skeniram da vidim imaju li neke neobicne rezove ili druge oziljke. Zelim se toga osloboditi, ali ne mogu.
Dakle, pismo:


UPOZORENJE: Prije nego sto napravite prvi rez, zapamtite: zavoljet cete ovo. Vidjete cete da cete krv I olaksanje koje ona donosi zavoljeti. Iako mislite da mozete napraviti samo malo plitkih rana koje ce brzo zacijeliti, one ce postati dublje s vremenom. Napravit ce se rana od njih. Trebat ce mjeseci da zacijele. A godine da oziljci izblijede. Ako mislite da mozete ograniciti rezanje na samo jedan dio vaseg tijela, promislite opet jer ce se ono lako prosiriti.
‘’Budite pripremni na to da cete se sigurno povuci od ostalih i zivjeti u neprestanom osjecaju srama. Cak i ako ste najiskrenija osoba koja je ikada zivjela, morat cete lagati ljudima koje volite. Necete vise dopustiti da vas prijatelji dotaknu jer cete se osjecati kao da su njihove ruke bile umocene u otrov. Bit cete prestravljeni jer cete uvijek uvijek biti u strahu da oni nesto ne osjete preko odjece ili cete jednostavno osjecati njihov dodir kao bol. Budite pripremljeni na to da cete se bojati svakog sljedeceg reza jer ne znate koliko ce dubok biti. Odjednom ce se 10 rezova pretvoriti u 100.’’
‘’Budite pripremljeni na to da vam se cijeli zivot sastoji od misli o rezanju, rezanju i pokrivanju oziljaka. Samo pricekajte prvi put kada ‘’zarezete preduboko’’. I zatim cete se prestrasiti jer krv nece prestajati teci, a vi se tresete, dobivate napad panike, ali ne smijete se nikome povjeriti. I tako sjedite sami i molite se da sve bude ok i obecavate si da nikada vise necete otici tako daleko. Ali, hocete.’’
Ne brinite se, naucit cete vec kako se brinuti o svojim ranama tako da ne dospijete na hitnu. A kako se vi budete usavrsavali, tako ce rane postajati dublje. Lagat cete sami sebi i opravdavati se kada potrosite 50, 60 kn na lijekove svaki put kada otidjete u ljekarnu. A svaki put kada budete cekali u redu, bit cete uzasno nervozni jer se red ne mice, a osjecate se kao da svi bulje u vas i znaju zasto vam treba to sto kupujete. U isto vrijeme, nadate se da ce netko primijetiti, netko s istim problemom, ali to se, naravno, nikada nece dogoditi.’’
‘’Ali lijekovi nisu jedina stvar na koju cete poceti trositi novac. Tu su: odjeca dugih rukava cak i ljeti, ogrlice, narukvice, rukavice, itd. Osobe na ulici cete poceti gledati drugim ocima, skenirajuci njihovo tijelo da vidite ima li znakova rezanja samo da se ne osjecate usamljeno. Necete uopce misliti o tome dok skenirate njihove ruke, noge za bilo koji znak rezanja, nadajuci se da cete sresti nekoga poput vas. Ali, to je samo pusta nada. Sve sto cete vidjeti su njihove ciste i ruke i noge i osjecati se sve gore.’’
‘’Morat cete poceti prati sami svoju odjecu da netko ne primijeti krvave mrlje. A morat cete se naviknuti i na pranje poda kupaonice. Necete moci izdrzati jedan dan bez rezanja.
‘’Uskoro cete se naci u wc-u u skoli ili negdje drugdje vadeci iglu ili zilet koji uvijek nosite sa sobom i rezete se. A ako ste dovoljno ocajni bilo sto ce vam posluziti kao sredstvo da se rezete: kljucevi, spajalica, olovka.’’
‘’Pozdravite se sa stvarima koje ste uzimali zdravo za gotovo kao setanje plazom u japankama ili kupanje u moru ili bazenu. Budite spremni na svrbez. Toliko ce vas svrbiti da cete osjecati kao da imate buhe ili neku drugu koznu bolest. Postat cete strucnjak za svoje tijelo dok ga polako unistavate. Sanjat cete o rezanju, o otkrivanju sebe u javnosti. Progonit ce vas danju i nocu i postat ce vas cijeli zivot. Zeljet cete da nikada niste napravili taj prvi rez jer MRZITE rezanje, a u isto vrijeme ne mozete bez njega...’’
Anoniman autor

Nadam se da su se barem neki ljudi sjetili SIAD-a. Ja sam si napravila narukvicu i samo su 3 osobe znale zasto je nosim, a ja sam bila tako ponosna na sebe. Apsolutno me bilo briga sto je netko vidi i mozda se pita zasto je nosim.
Ovim putem zelim dati podrsku jednoj osobi, znat ce ona tko je kada procita ovo, koja upravo prolazi kroz razdoblje oporavka od SH. Nadam se da ces uspjeti, ako ti sto treba, tu sam. Ako i pokleknes jednom, nastavi kao sto se nista nije dogodilo. Skupi snage i nastavi sa izljecenjem. Samo nemoj odustati. Sve ce biti ok :)
E, da, jedno pitanje: da li mislite da je SH rasireno u Hrvatskoj u onoj mjeri u kojoj se meni to cini(kao sto je napisano u prvom postu na ovom blogu) ili ja pretjerujem? Ne mislim tu na one ljude koji to rade iz zabave ili zele biti cool sto mi je osobno odvratno iako smatram da i takvima treba pomoc jer tko god na sebe povuce noz ili se namjerno opece, treba pomoc.
Dakle, ovo se smatra SH:

- rezanje
- opsesivno cesanje do krvi
- guljenje ranica da se ponovno vidi krv
- opekline
- opekline ledom i soli
- cupanje kose
- udaranje sakom o zid
- namjerno lomljenje kosti
- stavljanje stranih tijela u rane
- bilo koji drugi oblik nanosenja ozljeda vlastitom tijelu

Ali, stvar je u tome sto svaka ozljeda nanesena samom sebi ne mora biti SH. Sve dok se ne porezete da ne smanjite psihicku bol, to nije SH.
Zelim zavrsiti s necim pozitivnijim. Ovo su odgovori nekih od ljudi s jednog foruma na pitanje zasto zele prestati sa SH. Nadam se da ce vas nesto motivirati:

- ''Da ne moram vise nositi samo duge rukave''
- ''Da mogu prestati lagati ljudima oko sebe''
- ''Da se ne prestrasim svaki put kada mi netko dotakne ruku/zapesce''
- ''Da budem ponosna na sebe''
- ''Da se ljudi nauce da me postuju''
- ''Da mogu biti svoj/a''
- ''Da se ne osjecam manje vrijednom /vrijednim ''
- ''Zato sto ce problemi prije nestati nego moji oziljci''
- ''Zato sto besane noci nakon SH nisu vrijedne toga''
- '' Da si vise ne moram lagati da je ovo zadnji put''
-'' Da nadjem negi drugi nacin osim nanosenja boli koji ce mi pokazati da mogu nesto osjecati''
- '' Da napokon vjerujem samoj/samom sebi''
- ''Da dokazem sebi i drugima da sam vrijedan/vrijedna postojanja''
-''Zbog ljudi kojima je stalo do mene''
-''Da dokazem sebi da mogu''
-'' Da imam i druge misli u glavi osim onih kako da nanesem sebi ozljede''
-''Da mogu ponosno reci da nemam pojma koliko je proslo dana otkada sam se zadnji put rezao/la...''
-'' Da pokazem sebi da sam snaznija nego sto to mislim''
- ''Da me oni koji znaju da se ozljedjujem ne gledaju sumnjicavo svaki pit kaa izadjem iz kupaonice, sobe..''
I najvaznije:
- ''I WANT MY LIFE BACK!''

jučer navečer sam razmišljala o tom koliko sam si zla, tuge i boli nanjela u prethodne tri godine. i tako sam razmišljala i napokon shvatila da sam većinu toga ja sama bila kriva što mi se dogodilo jer sama sebe nikada nisam poštovala niti cijenila. vjerojatno sam se i zato počela rezati i toliko puta pokušala ubiti. i zato sam napisala ovu pjesmu samoj sebi i nadam se da će i vas podsjetiti da ste vi ipak najvažniji u svom životu, i da vi na prvom mjestu zaslužujete biti sretni jer nitko nije toliko poseban kao ti...



Sebi…

Oprosti mi što ti nikada nisam vjerovala
Oprosti što sam te ponižavala
I toliko te puta lažima zavaravala…
Oprosti mi što ti nikada nisam pružila priliku
Što nisam voljela tvoju pravu sliku
Nego za tebe uvijek tražila izliku…
Oprosti mi što ti nikada nisam dopustila da budeš što jesi
Oprosti što su svi tuđi, bili tvoji grijesi…
Oprosti što te nisam znala cijeniti
I što sam te uvijek htjela promijeniti…
Oprosti što sam sve tvoje savjete, mišljenja odbijala
I sve ti mane na nos nabijala
Oprosti što te nikada nisam razumjela
I što sam ti se toliko puta osvetiti htjela…
Oprosti mi za sve rane što sam ti nanijela
Za sve urezotine
Oprosti što ih je bilo stotine…
Za sve što sam ti govorila
Kada sam te, da umreš molila…
Oprosti što te nikada nisam primijetila
Što te se nikada nisam sjetila
Nego ti samo smrću prijetila…
Oprosti mi što sam te mrzila
I što sam ti uvijek prebacivala da si ti za sve kriva…
Oprosti što nisam mogla gledati tvoj odraz
I što me uvijek podsjećao na samo još jedan poraz…
Oprosti što ti se nikada nisam nasmijala
I što sam ti svu sreću krala
Da bi ju na kraju nekome drugom dala…
Oprosti što si mi najgori neprijatelj bila
I što sam te uvijek krila
Iako si uvijek uz mene bila…
Oprosti mi što sam sve tvoje želje i snove okovala
I danima ih pomalo ubijala
Oprosti mi što ti nisam dopustila da se diviš nebrojnim zvijezdama
I što sam te uvijek osuđivala kada sam bila sama…
Oprosti mi što nikome nisam dopustila da te upozna
I da sve tvoje vrline spozna
Oprosti što sam mislila da si odvratna i grozna…
Oprosti što te nitko zbog mene nikada nije volio
I što ti nisam pomogla kada te najviše bolilo
Oprosti što sam te gušila lažnim maskama
I što sam samo gledala kako ti se srce slama
I što sam te noćima, kada bi sve maske popucale
Micala od sebe što dalje…
Oprosti mi za svaki ožiljak tvoga tijela
Oprosti mi što sam činila takva užasna djela
Što sam te toliko puta unakaziti htjela…
Što sam toliko htjela da si netko drugi
Oprosti mi na svoj boli i tuzi…
Oprosti mi što sam te za sve uvijek krivila
Što sam se toliko zavaravala
I u tuđoj te sjeni skrivala…
Na samom sam rubu sjedila
I posljednji te put povrijedila
Tek tada sam vidjela koliko sam ti naudila
Jer za tebe nikada nisam marila
Napokon sam shvatila
Tebe i tvoje snove
I od tada nad nama bijeli oblaci plove…



i tako.. obilježila sam SIAD noseći bijelo narančastu narukvicu kao i aloneinthedark i informirala sam uži krug prijatelja o samoozljeđivanju. predivno sam se osjećala, napokon slobodno...no... do sljedećeg puta...
moonshadow...

Ovo mnogima nece nista znaciti, ali pricekajte jos malo pa ce sve biti jasno. Za dva dana, dakle 1. ozujka se obiljezava Medjunarodni Dan osvijestenosti o samoozljedjivanju ili SIAD= Self Injury Awareness Day. O tome se malo zna jer se ne obiljezava, a prepusta se doslovno svakoj pokrajini u razlicitim zemljama da organiziraju nesto sami. Nisam ni ja nista znala dok nisam nesto nasla na Netu. Neki smatraju da ako se progovori o SH vise, moglo bi to potaknuti ljude da se rezu. Ali, moje je misljenje da ce se samo tako struka bolje educirati, ljudi ce dobiti pomoc koja im je potrebna, a ostali nece smatrati ljude koji se rezu ludjacima. Ovdje spominjem samo rezanje iako ima i drugih oblika samoozljedjivanja jer jednostavno na hrvatskom nema rijeci za osobu koja to radi.
Sutra su dvije godine otako sam se prestala rezati. Prosle godine sam se sjecala moje ''godisnjice'', ali ove godine sam rekla da ne zelim jer to je nesto sto zelim zaboraviti da je ikada postojalo. A moj odgovor ljudima na nekim forumima, a pitaju zasto prestati ili zasto ne poceti opet je da se nikada ne bih vratila u taj pakao. Jer to je bilo upravo to: moj osobni pakao.
Neki ljudi u Americi ce pred cijelom skolom na 1. 3. govoriti o rezanju. Voljela bih da sma ja, ili bilo tko tko ovo cita, tako hrabri, ali nema smisla jer svi znamo kako bi drugi reagirali.
Ovo su boje koje se koriste na taj dan- napravi se ogrilca ili narukvica od njih te se tako iskaze podrska svima diljem svijeta koji se muce.
Samo narancasto: onaj tko se jos samoozljedjuje
Narancasto i bijelo: Onaj tko se u potpunosti oporavio/Onaj tko pokusava prestati
Zuto i narancasto: suicidalna osoba i onaj tko se samoozljedjuje
Plavo i crveno: Depresija/Mentalne bolesti i poremecaji u prehrani
Samo crvena: Anoreksija
Crvena i narancasta: Anoreksija i samoozljedjivanje
Crveno, narancasto i bijelo: Onaj tko se oporavio od anoreksije i samoozljedjivanja
Samo ljubicasta: Bulimija
Ljubicasta i narancasta: Bulimija i samoozljedjivanje
Ljubicasta, narancasta i bijela: Onaj tko se oporavio od bulimije i samolzljedjivanja
Bijela: Onaj tko se oporavio od samoozljedjivanja ILI netko tko se nikada nije ozljedjivao, ali zeli pruziti podrsku

Ja namjeravam napraviti bijelo-narancastu narukvicu koju nitko nece vidjeti niti ce znati zasto je nosim, ali ne vazno da ja znam koja je namjera.

Malo sam razmisljala sto odabrati sljedece za post jer ima jako puno toga sto se moze objaviti i na kraju sam izabrala ovo: razlozi za prestati i alternative koje se mogu koristiti umjesto SH (self harm). Moj prvi razlog je bio taj sto mi je jednostavno dosadilo neprestano plakati i biti lose raspolozena. Dosadilo mi je sto sto se moram prekrivati da se ne vidi sto sam uradila sebi, da me prijatelji gledaju bespomocno nista ne govoreci jer ne znaju kako da mi pomognu. Ako odlucite prestati, morate zapamiti da se to ne moze dogoditi preko noci te da se ne mozete jedno jutro probuditi i reci si: ''Danas cu se prestati rezati''. Taj proces pripreme traje tjednima, za pocetak je najbolje smanjiti rezove dok jednog dana se ne osjecate dovoljno snaznim da prestanete.
Cesto citam da ljudi ponovno pocnu nakon nekog vremena (mene je toga iskreno najvise bilo strah, da me jednom, nakon 2-3-tjedna, ne uhvati zelja i jednostavno ne uzmem noz), ali ako se to dogodi najbolje bi bilo da zaboravite na taj incident, pokupite djelice sebe i nastavite zivjeti kao da se nista nije dogodilo te truditi se i dalje da ne posrnete. Nesto najgore sto si mozete napraviti jest da se nastavite okrivljavati jer tada nece uspjeti prestati. Nesto najljepse sto sam procitala na Netu kao odgovor na pitanje zasto prestati je: ''I want my life back!!!''
Ako imate ikakvih prijedloga ili pitanja, napisite u komentarima.

Dakle:
Alternative SH:

- Upotrijebite marker (crveni) da si ''crtate'' po rukama
- Stavite ruke u ledenu vodu
- Slusajte glazbu
- Pisite dnevnik, tako se izbace emocije, a kaze se da papir svasta moze podnijeti
- Pisite pjesme- takodjer se izbace emocije
- Izadjite vani, vazno je da se odmaknete daleko od prostora koji vas gusi
- Ponovno i provjerite realnost: Danas je ....i bit cu ok
- Pregovarajte sami sa sobom
- Upoznajte druge ljude
- Pogledajte oko sebe koji su vam SADA dostupne alternative
- Nosite neki znak sa sobom koji vas podsjeca na neku mirnu i ugodnu situaciju
- Stvorite si u glavi mjesto na koje mozete ''pobjeci''
- Pomognite nekome oko sebe (preko Neta, telefona)
- Odbrojavajte ( 10...9...8...7...)
- Nazovite nekoga na telefon, ako je potrebno samo da mu cujete glas, ta osoba ne mora znati da se ozljedjujete
- Sagledajte stvari s druge perspektive
- ZATRAZITE POMOC
- ''Vidim...'' Potrazite 5 stvari u blizni koje vidite, mirisete, mozete dotaknuti, okusiti tako da vas to vrati u sadasnjost
- Pazite na disanje (disite polako, usredotocite se na svaki udisaj i izdisaj)
- Meditirajte
- Cvrsto stanite na pod
- Izradite nesto
- Napravite listu ljudi koje moze nazvati u slucaju krize i upotrijebite je ako treba
- Identificirajte osjecaje koji vas cine depresivnim
- Napravite nesto zabavno
- Poderajte neki papir, biljeznicu, udarite vrecu
- Otusirajte se ili pripremite si kupku
- Riskirajte, tj. napravite nesto u cemu ste prije bili losi
- Dopustite si da... (neka bude sigurno)
- Placite
- Umjesto: ''Kad bi bilo da bi bilo''razmisljajte ''Sto ako''
- Otidjite negdje gdje se osjecate ugodno (ne mora biti izvan kuce)
- Isplijenite korov
- Povezite se s nekim tko ima isti problem
- Napisite pismo, NE mail, osobi koja vas je uzrujala
- Pospremite kucu
- Naucite nesto svirati
- Zagrlite nekoga
- Napravite plan aktivnosti za sljedeci dan ili to popdne ili vecer
- Grubo cesljajte plisanu igracku
- Pogledajte film
- Zasadite cvijece

Pocinjem polako objavljivati clanke o samoozljedjivanju. Prvo, htjela sam objaviti popis onoga sto jest, a sto nije samoozljedjivanje. Znam, mnogi ce mozda reci da znaju, ali zapravo ce ti isti ljudi danas otici u skolu ili na posao, mozda nekome vidjeti rane na rukama, nogama,...i prozvati ga ludjakom, manipulatorom ili cudovistem. Dovoljno sam citala po novinama i blogovima da znam da je to ono sto se danas dogadja u Hrvatskoj. I to je nesto sto ne mogu shvatiti: zasto oni koji se samoozljedjuju bi to radili namjerno? Zasto bi im to bilo cool? I zar ne mislite da imaju dovoljno problema bez toga da ih drugi jos nazivaju cudovistima? Znam sto bi bilo da se otkrilo da sam ja to radila: odmah bi bila stigmatizirana, ali dobro je to sto jako malo ljudi zna. I zelim da tako i ostane.

Samoozljedjivanje je izraz psiholoskog stresa. To je cin koji osoba sama sebi uradi s namjerom da si pomogne, a ne ubije se. Paradoksalno je to sto se steta napravi tijelu u pokusaju da se sacuva jedinstvo uma.
Jan Sutton and Deb Martinson (Secret Shame website)



Mitovi o samoozljedjivanju:
Oni koji se samoozljedjuju zele se zapravo ubiti
Samoozljedjivanje je neuspjeli pokusaj samoubojstva
Onaj koji se samoozljedjuje to radi jer zeli privuci paznju ostalima ili se manipulirati njima
Samoozljedjivanje jer izraz teenagerskog bunta
Oni koji se samoozljedjuju su ludjaci, cudovista,



Zasto se netko samoozljedjuje:

- Bjezanje od emocionalne praznine, depresije i osjecaja nerealnosti
- Smanjenje napetosti
- Pruzanje olaksanja: kada se nakupe osjecaji, oni koji se samoozljedjuju ne mogu se nositi s njima. Tada sami sebi nanose bol te tako smanjuju razinu emocionalne i psihicke boli da se mogu nositi s njom.
- Smanjenje osjecaja ljutnje: mnogi od onih koji se samoozljuedjuju nakupljaju bijes u sebi. Kako se boje izraziti ga prema vani, tako se samoozljedjuju da ga smanje
Bjezanje od osjecaja tuposti: mnogi od onih koji se samoozljedjuju kazu da to rade da bi nesto osjetili te tako provjerili da li su zivi
- Vracanje osjecaja realnosti jer se mnogi od njih distanciraju od samih sebe
- Postizanje osjecaja sigurnosti
Postizanje osjecaja euforije
- Prevencija samoubojstva
- Izrazavanje emocionalne boli koji ne mogu podnijeti
- Pokazivanje drugima razinu svoje emocionalne boli
- Pokazivanje drugima koliko zapravo trebaju pomoc
- Izrazavanje osjecaja otudjenosti ili pokusaj nosenja s njim
- Rane mogu posluziti kao znak da su jos uvijek zivi
- Nastavljanjeobrasca zlostavljanja jer mnogi od onih koji se samoozljedjuju su bili zlostavljani kao djeca
- Kaznjavanje samog sebe jer su bili zlocesti
- Odvracanje pozornosti s onih dogadjaja koji su prebolni za sjecanje
- Postizanje osjecaja kontrole nad svojim tijelom
- Prevencija od neceg strasnijeg da se dogodi



Je li sada ikome ista jasnije??

Uh. Prvi post. Dakle, ovaj blog je, kao sto pise u boxevima, kreiran da svi koji se rezu ili prakticiraju neki drugi oblik samoozljedjivanja, dodju i potraze savjet ili jednostavno otvoreno popricaju o svjoj tajni. Nije mi bilo lako odluciti da li da ga otvorim ili ne, ali kako sam i sama to radila, kada mi je najvise trebala pomoc nisam je imala. Naravno, mogla sam je traziti kod najblizih, ali budite iskreni: tko ima hrabrosti za to? Ispocetka nisam ni znala sto radim i mislila sam da sam sama tako da mi je tada najvise trebala pomoc, a nisam je imala. Danas, malo tko zna sto sam radila, vidjela sam da u nasoj zemlji ima jako puno mladih koji imaju taj problem, ali se o njemu niti sto zna niti sto govori. Uvidjela sam da neki od nasih ''strucnjaka'' niti ne znaju sto je samoozlijedjivanje. Milsim da je upravo zato vazno da se napokon o problemu progovori, da u skoli napokon prestane stigmatiziranje onih koji se rezu i da ih se prestanu nazivati ludjacima koji su zeljni paznje.
Evo valjda je ovo dovoljno za prvi put. Malo po malo ce biti objavljivani clanci o samoozljedjivanju.
Ako tko zeli razgovarati, mail je u boxu.